Enciklopedija ne mora biti u obliku priručnika. Enciklopedije mogu biti u različitim organizacionim formama. Počev sa alegorijom preko kurikuluma, kosmogonije, dekaloga, kateizma pa sve do sistematske ili alfabetske dispozicije. Njena specifična osobina za razliku od drugih literarnih vrsta je univerzalnost. Posebna forma enciklopedije su alfabetski sortirani priručnici kao što su leksikoni i rječnici, koji ne predstavljaju cijelokupno i opširno znanje u jednoj struci. Posebno priručnici sa ograničenim stručnim obimom se češće označavaju kao stručni leksikoni ili stručni rječnici. Leksikoni se proučavaju uz pomoć leksikonske teorije u nauci leksikografiji. Ponekad se i rječnici označavaju kao leksikoni. Rječnici su spisak i objašnjenja pojedinačnih leksikonskih jedinica (naprimjer pojedinačnih riječi jednoga jezika). Osim enciklopedije i rječnika postoje još i rječnici pojmova. Oni istražuju upotrebu riječi iz ideološke i/ili socijalno historijske perspektive i predstavljaju naučno mnogo zahtjevniji oblik nego stručni rječnici. Tipični primjeri tog oblika su "Riječnik historijskih osnovnih pojmova" i "historijski rječnici filozofije". Samokritično istraživanje same enciklopedije ili konkretnih aspekata enciklopedije se označava kao enciklopedijska kritika. Pojam enciklopedija nastaje početkom 16. vijeka od francuske riječi encyclopédie koja od latinske riječi encyclopaedia a ta opet od starogrčkih riječi εγκύκλιος i παιδεία, koje su pogrešno od riječi egkýklios (okruglo, u krug hodajuće) i riječi paideía (nauka, obrazovanje) spojene u egkyklopaideia (osnovno znanje svih nauka i umjetnosti).
